Kada bih sve I nista, pricala I ne pricala, ja najradije
sednem sama. A tesko priznajem jer me malo ko razume. Pokusala sam da objasnim
Ani I Miti, nisu skapirali. Bice da me jako vole. Znam.
Ja sam od ljudi koji ne vole svoje rodjendane. Ne da ih
klasicno ne volim, kao sto ne volim pihtije, Partizan, kukavice, luzere,
policajce ili nuzdu. Ne tako. Rodjendane ne volim drugacije. Nekako stidljivo. A
nisu krivi moji roditelji, babe, traume iz detinjstva…ne. imala sam ja
najdivnije rodjendane na svetu., zelelo bi ih svako dete. Voljene rodjendane. Voljenog
deteta. Trudili se svi. Mama mi uvek pravila torte. Ja sam dete inflacije. Nekih
sestih decembara nije bilo puno toga kod nas u kuci, ja sam uvek imala tortu. I
to ne bilo kakvu..ne. imala sam najlepsu tortu od sve dece. U toj torti bila je
ljubav moje majke. Nekada se pitam kako da joj objasnim koliko mi je tada
pravila I napravila svet ovakvim kakvim ga ja danas vidim. A nikada ne znam. Mozda
bi samo trebalo da joj kazem: znam koliko je tesko bilo napraviti “musavka” za
moj deveti rodjendan, znam da si bila budna celu noc I znam da si pozajmila
pare da bih ja bila srecna tog jutra mog dana. Ali mozda I ne bi trebalo, moja
mama zna da ja to znam, a sto je najbolje zna I da tada nisam znala nego da sam
shvatila. Nekako. Zato je I ponosna svakog sestog decembra. Nekada je prosto
glupo izreci osecaj. Meni uglavnom jeste. Ako ga kazem nema ga. Lazov sam. Nije
to tema. Moj tata. On je mami bio tajni saveznik u musavku. Nikada direktno. Verovatno
kroz tajno ubacenih 50 maraka. To njih dvoje znaju. Ja tvrdim jer ih vidim
danas…da nisu tada znali da se razumeju ne bi se onomad onako lepo smejali
jedno drugom. To mene cini ponosnom. Mada me tata precenjivao, cini mi se. Oprastam
mu jer znam da to sve tate ne rade svojim devojcicama. Tati je bila poklonjena moja
prva petica iz matematike , srpskog, biologije. Zbog tate se bilo tuzno zbog
prve dvojke. Tata je hteo da njegova cerka bude sve. Cerka je dobila prvu violinu.
Ne ume da je svira, ali valjda I danas sa svojih skoro trideset voli sve
kafanske pesme sa violinom. Moja cerka ce morati da svira violinu svom dedi.
A mozda ne volim rodjendane jer su oni kradljivci vremena. Ili
jos gore-opominjac. Sabirac svega. Sta je bilo, sta je moglo, sta ce da bude,
sta nece, sta mozda hoce, a mozda nece. Mozda sam oduvek izvlacila ovakav
zakljucak, a bice da nisam. Rodjendani su lepi. Cisti su. Tu su da ti pokazu ko
si danas. Da pozelis sta bi voleo da budes. Sto se mene tice, tu se poklapam. Tek
nocas. Na pragu svojih 27 znam ko sam. Sta cenim, cemu stremim. U sta verujem,
od cega sam se sklonila. Zasto verujem u Boga, zasto verujem u sebe, zasto se
ne smejem onome cemu sam se smejala pre samo godinu dana I zasto nemam nijednu
zelju sada. Sve su mi tu. Moje, ispunjene. Imam ljubav. Imam sebe. Imam mamu
koja je pravila musavka I tatu koji je kupovao violinu. Decka zbog koga zelim
da odrastem. Ne sasvim, ruzno je lagati za rodjendan, ali toliko da njemu bude
lepo. U principu, imam trenutak u kome znam da sam jako voljena. I to je mozda
razlog zbog kog bih mogla da zavolim svoj rodjendan. Onako stidljivo.
Mozda je moj rodjendan jedini trenutak u kome ja mogu da napisem
(nikako kazem) da nema mesta za sve sto zelim neka mi se ostvari. To su me
naucili mama I tata. Malo sam kasno shvatila sta su mi pricali, ali sam
shvatila. Desavace mi se ono sto zelim I za sta se borim. Ja sama sebi zelim,
za svoj rodjendan, da ne izgubim ono dete u sebi koje se radovalo musavku, da
to dete kada treba bude zena od 27 godina koje ce znati kada to dete mora da se
sakrije, da uvek stezem ono sto sam povukla iz kuce-saznanje da pravog coveka
pravi karakter, borba, snaga I vrlina. Zelim jos, sama sebi, da mi drug bude
sreca pa da ne bude bas puno losih dana.
Zelim sama sebi da ljude koje volim vidim srecne I zdrave. Da se smejem
sa njima, da uzivam sa njima, da se svadjam sa njima I da znaju koliko ih
volim.
Zato, hvala. Hvala mom tati koji je napravio devojcicu-sina,
sa muskim karakterom I zenskim manirima. Hvala mu sto sam od njega naucila,
svesno ili nesvesno-da se obraz racuna. Da devojcica mora da bude prvo covek pa
tek onda zena. Tata, cerka ti je covek. Hvala mojoj mami koja je napravila devojcicu
od devojcice, koja cita knjige, voli poeziju, voli umetnost I voli ljude. Mama, cerka ti je zena.
Hvala lekcijama od kojih sam manje devojcica, vise covek I hvala lekicijama od
kojih sam vise covek a manje devojcica. Nije to sve nekako lako, a nikada mi
zelja nije ni bila dok gasim svecice da bude lako. Zelja mi je uvek ista. A nisam
je ni prvi put pozelela slucajno…
Zelim da I sledeci rodjendan budem ovoliko voljena I ovoliko
volim. Zelim da ljudi koji me vole osete I znaju moju ljubav. Ako imamo to,
imacemo sve. Hvala mami, tati, bratu, porodici I prijateljima za svu ljubav
koju imam. Meni vise ne treba. Sve preko toga cu uspeti sama. I bilo ko. Sve dok,
na taj svoj jedan dan u tih 365 smes sebi da kazes da si, ipak-covek. Pa cak I onako,
stidljivo….
Нема коментара:
Постави коментар