Kako covek koji zeli da pise o ljubavi pobegne od patetike? Kako
ljubav da bezi od patetike? Ljubav je, izgleda, sama po sebi pateticna. Ne bih
ja to ni shvatila da nisam morala da ispijam bejlis sa popom. Pravoslavnim,
crkvenim. Po vokaciji. Sa sve mantijom. Kaze on da voli da ispija alcohol sa
mnom jer mu samo ja postavljam pitanja koja niko drugi ne pita. Svasta. Ja da
znam sve sto on zna pa bila bih jebeni pop valjda. To sto su ljudi debili pa ga
ne pitaju normalne stvari nije moj problem. Doduse, na svako drugo moje pitanje
on se prekrsti, pogleda negde gore, ne dobije odgovor pa mi da neki svoj koji
shvata. A ja sam veverica pa prihvatim. Vazi. Pitam ga za ljubav. Muskarac zena.
On mi kaze: to je pateticna ljubav. Trenutak. Nebitno. Nevazno. Mi cemo da
vaskrsnemo svi, Isus nam obecao.
Gledam ga, super je lik. Lepo se oblaci, kad ne nosi
mantiju. A I posten je pop, nije pop mafijas dakle nije vecina u ovoj mojoj
zemlji jebem joj mater. I smiren je, gotivim ga zbog toga. Ali ova glupost o
ljubavi. Pa mislim se, jebem ti bas sve, kakvo bre vaskrsenje…necu cekam
vaskrsnem da bih dobila to sto zelim. Ni da umrem necu. Necu jooos, necu josss,
hocu da volim tog coveka, da on zna koliko ga volim, svaki dan da ga poljubim
trista puta bez veze, da nas mrze ljudi koji ne umeju da se ljube. To hocu. Kakvo
vaskrsnuce, aman covece, nek ti Bog oprosti, sta pricas.
On me provali, kao, pa se pere…ima ljubavi, ima, I ove
pateticne, ovozemaljske….
Jes’ znas ti, a popadija krije pljuge kad’ ulazis na gajbu,
ne znas ni da ti zena pusi…kakva je to ljubav, aman…sa sve molitvom pred
spavanje.
A pita on mene, prethodno mi ugura u ruke molitvu tu istu,
lepo pise pop, cirilica , pisano, pola mojih vrsnjaka n’ume da procita. Citaj,
nagovara. Citam, sta cu…citam….
Sta mislis, pita? Otpija bejlis. Sta mislis ti, sta bi ti
rekla sta je molitva?
Pa, ako cete iskreno, da mi plati crkva ja bih sela I mnogo
lepse srocila molitvu. Al nece niko plati, jebeni kapitalizam. Ne svidja mi se.
ja je nikad ne bi citala pred spavanje.
Pop me gleda. Ma nemoj, a sto?
Zato sto, jebi ga, Bog razume I non verbal. Imam ja molitvu
iz srca. Nisam sjajan covek, daleko bilo. Imam vise mana nego vrlina, da ja
znam. Ali, gledajte. Pravoslavlje me tome ucilo, a ucim pravoslavlje od trece
godine. Znam kako se krsti I ko je svetac moje familije. Cini mi se da me Isus
izveo na put tako da postupam ispravno. A ja postupam, osim kad ne userem. A Bog
to zna, pa nije on budala, da mora sve da mu se crta I ove molitve jeftine, ja
bih lepse napisala. Samo da mi daju lovu. Ne Bog, razume se, ali neki Vas sef
ili kako to vec ide…..sto je do Boga meni dobro je, us’o mi u srce, pa tacno
zna da nisam kvarna budala, iako sam budala. On to tolerise, vidim po sebi.
Pop me gleda, zapalila bih pljugu pred njim, nije smrtni
greh, al ne smem prijatelj je mog caleta cale ne zna da pusim, makar se pravi,
hriscanin je.
Tako ja poslednju utehu trazim kod popa da mi potvrdi da je
hriscanski voleti drugo bice iako ti ceo svet govori da ne treba, ali tvoja
dusa zna njegovu lepu dusu, pa je zrtva zarad viseg cilja opravdana, a ne sve
one budale koje ti seru da tracis mladost I lepotu jer cekas nesto sto nemas (a
decka nemas jer je birao cudne puteve gospodnje pa ga gospod malo sjebao taman
kad je poceo tebe da voli) ali ne. pop ti kaze, kao izaslanik, mani se corava
posla, kakva ljubav kakvi bakraci, zivi za vaskrsenje.
Taj bejlis ja licno mrzim jer je sladak I nikakav, samo ti
bude muka od njega, pa sam jedva docekala da ga se ratosiljam sa sve bozjim
izaslanikom I dodjem kuci da sama, na miru, pijem svoj viski.
I naravno, mislim o tome koliko ja volim svog decka kog
nemam. Tako, pateticno, slusam njegove omiljene pesme I samo vrtim u glavi
jednu recenicu:
“Dete, ja nikada nisam nikoga drzao za ruku. Ne umem ni da
spavam pored nekog. Ni da zivim sa nekim. A tebe jedva cekam da vidim ujutru. Mrzim
sto spavam, bojim se neces biti tu kad se probudim. Ja tebe dete, jebote,
volim. Bas te volim. Samo se bojim da te ne izdam. Necu nikad namerno da te
izdam, evo sad malo ozbiljno da pricamo, ti se uvek sprdas. Meni je samo u
glavi da te ne razocaram. A moram da idem. Realno, sve mi govori da nece biti
dobro, cim moram da odem od tebe. ako ne bude dobro I ako se to desi, samo te
molim, nemoj da posumnjas u mene. Evo, ja sam ovo sa tobom. Ja sam ovaj covek. Ono
drugo-nisam to ja. To su jebene pare. A ne volim pare, samo mora da ih ima. Jel
znas. Jel znas. Jel znas.”
Znam, bre. Nema tog popa na ovom svetu, pod cijim god krstom
da zivi I sta god zena krije od njega, koji ce da me ubedi da je ova ljubav
beznacajna. Ok, slazem se – trenutak je. Ali je moj trenutak ovde. I nema tog
coveka koji ce da mi u svojoj besmislenosti kaze da ja nemam ovaj trenutak ovde
ili da mi ga izabere. Bio je, ali je prosao. Ili, cekaces mnogo godina ali
neces cekati jer ljudi danas ne cekaju. Pa cekajte, vi!
Ko ce meni I njemu da objasni od vas sta je ono sto smo mi
imali? To je toliko pateticno I prelepo da je dosadno pricati o tome. Meni bar.
Ja sam samo to I cekala. Tu savrsenu dosadu. I koliko cu jos da je cekam,
oprostite ljudi, Boze, pope (ljubim ruke) ali to je samo moja stvar. Cini mi se
da tolicno biram, ne?
I napravila sam gresku. Nismo mi imali, mi imamo. I toliko
sam drska da znam da cemo da imamo. Svakako ne vrlo prikladno za savrsenu
crkvu, savrsene ljude I savrsenog boga, ali meni je toliko savrseno da bih
sutra, ako zatreba, tom istom Bogu platila jedan bejlis da mu se zahvalim sto
mi dao I ono sa njim bez bilo kakve naznake da ce ikada da se ponovi (jer Bog
nema posla sa ljudskim zakonima) da bih mu platila I celu flajku. Tako da,
molim lepo, hvala lepo, ljubav mora da se veze za patetiku jer je krajnje
pateticno sto ja sada sedim sama I pisem, a onaj ko jedini treba da bude tu
nije tu jer ne moze da bude zato sto je kreten, ali gde ces lepsu patetiku. Usudjujem
se da zakljucim, veoma sigurno, da je patetika samo izgovor za banalnost,
povrsnost I sirovost. Pravi covek, sa srcem I Bogom u tom srcu, koji se
kapiraju bez verbala, nikada za lepu stvar nece pomisliti da je pateticna. Koliko
god da postoji.
Makar I ovaj glupavi trenutak koji nije vecan. Moze biti da
cu da volim istog decaka I kada vaskrsnem. Bas hocu. Sta cemo onda, pope? Najjace
da cu da zaboravim. Ja od njega nikada ne bih krila svoju dusu, a kamoli svoje
cigarete. steta je sto su pravi ljudi, od duse, voljeni, koji vole…steta je sto
su takvi digli ruke od zivota. I tebe. I Boga. I ljubavi. A nije li ljubav sve
to?
Нема коментара:
Постави коментар